Tajna?
Skupština je ponovo uspela da usvoji zakon čija je ustavnost diskutabilna. To još i ne bi bio veliki problem, pošto se to može desiti i u demokratijama sa dužim stažom. Zadatak ustavnih sudova koje funkcionišu u većini evropskih država je upravo korigovanje eventualnih grešaka zakonodavca.
Problemi počinju kada skupštinska većina ne uzevši u obzir mišljenje javnosti, eksperata, i pojedinih državnih organa uporno zastupa neodbranjive stavove. Zbog prkosa, uvređenosti ili puke partijske discipline.
Da vidimo detalje. U prvim danima juna je u skupštinsku proceduru stigao Predlog zakona o elektronskim komunikacijama. 7. juna je već počela i rasprava o ovom stručnom tekstu iz oblasti telekomunikacija i informatike koji se sastoji od preko 150 članova.
Evidentno je da 2010. u državi koja se približava EU i koja ne želi zaostati treba regulisati elektronske komunikacije. To niko i ne spori. Ali je sporno da nekoliko članova predloga zakona omogućava policiji, Bezbednosno-informativnoj agenciji (BIA) i još nekim državnim organima praćenje sa kim, kada, odakle su građani komunicirali telefonom, e-mailom, kakve sajtove posećuju... I ove podatke mogu i da zadrže godinu dana. Sve to bez odluke suda. Ne mogu prisluškivati razgovore, ali mogu voditi evidenciju o tome sa kim, kako učestalo, koliko komuniciramo...
Član 41. Ustava je poprilično jasan: „Tajnost pisama i drugih sredstava komuniciranja je nepovrediva. Odstupanja su dozvoljena samo na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ako su neophodna radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predviđen zakonom.”
Na to je još pre nekoliko nedelja upozoravao zaštitnik građana (ombudsman) i poverenik za informacije od javnog značaja. Podneli su i amandmane od kojih je odbor Narodne skupštine podržao samo 1. U medijima je nedeljama trajala borba. Ombudsmana su podržali udruženja novinara, advokatska komora, udruženje sudija, javne ličnosti. U nekim momentima se činilo da ima podršku čitave javnosti.
I nekoliko partija. Srpski pokret obnove, stranka Rasima Ljajića, i Savez vojvođanskih Mađara. 12 poslanika od 128 „vladajućih” poslanika. Izuzetno malo. I tu stižemo do suštinskog problema. U demokratijama se obično reč ombudmana i poverenika za informacije od javnog značaja sluša. Na ovim veoma bitnim funkcijama su obično ljudi koji uživaju poverenje u društvu. Nikad nije dobro kada stranke koje sebe definišu kao evropske ignorišu stručno utemeljene predloge ombudsmana. U civilizovanim zemljama se to i ne događa.
U utorak smo glasali. Zakon je usvojen sa 117 glasova „za”. Mi smo bili uzdržani, Ljajićevi su zaboravili na izjave o podršci amandmanima ombudsmanu, a poslanici iz SPO-a mislim da nisu glasali. Ponovo smo ostali sami. Barem u Parlamentu. Sada sledi postupak pred Ustavnim sudom. Evidentno je šta će „reći” US. Ali je nepoznanica kada će već čelnici države „koja se približava Evropi” početi da deluju po evropskim vrednostima. To je i dalje tajna.