Svetovna država?
U nedelju je mitropolit Amfilohije boreći se sa svojim suzama saopštio da se patrijarh Pavle, čelnik Srpske pravoslavne crkve (SPC) upokojio. Posle toga je život stao na 4 dana.
Republička Vlada je proglasila trodnevnu žalost, zasedao je Sveti Arhijerejski Sinod (crkvena vlada) SPC i počele su pripreme u vezi sahrane.
Na sednici Sinoda je učestvovao i Boris Tadić, predsednik Republike (?!). Još su u nedelju državni zvaničnici, na čelu sa predsednikom Republike (pred kamerama) odali poštu patrijarhu u Sabornoj crkvi gde su bili izloženi njegovi posmrtni ostaci. Jučerašnji dan je prema preporuci Vlade bio neradni u školama, zaposleni su imali pravo na plaćeno odsustvo, a nije zasedala ni Narodna skupština.
Na sahrani je prema procenama bilo oko 600 hiljada ljudi, otprativši patrijarha do rakovačkog manastira gde je njegovo večno počivalište.
Pavle, dotadašnji episkop raško-prizrenski je za patrijarha izabran 1990. godine. Postao je 44. čelnik SPC-a. Sve se to dogodilo još za života prethodnog patrijarha, pošto je vremešni German posle povratka sa proslave na Gazimestanu pao, polomio kuk i nije bio više u mogućnosti da izvršava svoje zadatke.
Novi patrijarh je i na toj visokoj dužnosti živeo monaškim životom, skoro kao asketa. Za razliku od njegovih episkopa koji su imali vozni park na koji bi im i ministri zavideli, on je saobraćao peške ili trolejbusom. Skoro ništa nije imao od imovine, navodno je prema svom zaveštanju raspolagao isključivo sa budilnikom. Bio je živi svetac, kažu mnogi ovih dana.
Nije imao ambicija ni da postane patrijarh, ali je apostolski žreb njega ustoličio za patrijarha (Bilo bi zanimljivo poigrati se sa idejom šta bi se desilo ako bi se npr. i predsednik Republike birao žrebom između 3 kandidata koji su dobili najveći broj glasova). Nije ga interesovala moć. Čovečnost, tolerancija, oproštaj su za njega bili vrednosti i uvek je bio vedar.
Ali nažalost nisu ove vrednosti kitile sve mitropolite, episkope, sveštenike SPC u poslednjih 20 godina. Još se sećamo sveštenika koji su u Bosni za vreme rata blagoslovili srpske dobrovoljce i izjašnjavanja Crkve ove godine o Predlogu Statuta Vojvodine ili o Zakonu protiv diskriminacije. Patrijarh Pavle je bio savestan čovek, koji je živeo kao svetac, ali ko nije mogao da obuzda one koji su mu po crkvenoj hijerarhiji bili podređeni. Zbog toga je Crkva mogla da se na najbrutalniji način meša u poslove države, npr. u rad najvišeg zakonodavnog tela.
A držaoci svetovne vlasti (i Vlada i opozicija) su nastojali da konstantno vuku poteze koji se sviđaju Crkvi. Naravno, čelnici države su to uvek činili zbog svojih uskih interesa (naime od svih institucija koje deluju u državi, SPC godinama uživa najveći ugled među građanima). I u pozadini same sahrane su bili pokušaji nekih da (u potpunosti suprotno životnim principima patrijarha) na političkom planu profitiraju od tužnog događaja. Mislim da im je to i pošlo za rukom.
Mali problem je samo u tome što je prema članu 11. Ustava države: „Republika Srbija svetovna država. Crkve i verske zajednice su odvojene od države. Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna.”
Uzimajući u obzir dešavanja iz poslednjih godina i razmišljajući o utiscima iz poslednje nedelje, postavlja se pitanje: da li je to baš tako? Ali na ovo pitanje odgovor neće trebati da da novi patrijarh, već npr. predsednik Republike.