Srpsko-mađarska nedelja
U poslednjim mesecima je izrazito teško održati uobičajenu dinamiku pisanja bloga. Po jedan post nedeljno. Novu Vladu ne krasi baš supersonična brzina u pripremanju predloga zakona. Jedva da ima nečeg u skupštinskoj proceduri.
Srećom, to neće biti još dugo tako, pošto će za par nedelja stići paket zakona iz oblasti pravosuđa u vezi kojeg smo iza kulisa već obavili nekoliko razgovora. Priprema se i predlog zakona o podsticajima u poljoprivredi, o čemu je u subotu poslanička grupa SVM razgovarala sa predstavnicima pedesetak udruženja iz te oblasti, zainteresovanima, stručnjacima. A očekuje nas i budžetska rasprava.
Bez obzira na sve to, prethodne nedelju su bile mlake. Ali zato danas imam o čemu pisati. Sastanak srpskog i mađarskog predsednika Republike uvek sadrži u sebi velike mogućnosti. Sada su ipak bili u većini oni, koji su rekli da ne treba puno očekivati od sastanka Nikolića i Adera (Áder János). Nisu bili u pravu.
Nikad ne smemo stvari idealizovati. Ali ni potcenjivati. To što će dvojica predsednika u prvoj polovini naredne godine zajedno pokloniti žrtvama Novosadske racije i krvave odmazde iz 1944-45. godine je istorijsko dostignuće. Gest koji su mnogi decenijama čekali.
Opše je mesto ono što je Nikolić rekao: „ne treba živeti u prošlosti, već u budućnosti”. To smo više puta čuli i od njegovog prethodnika, kao i od drugova Tadića, koji su vršili funkciju narodnog poslanika. Još se vrlo živo sećam prošlogodišnje skupštinske rasprave u vezi zakona o restituciji. Tih dana smo se naslušali tog argumenta od demokrata, eldepeovaca, ligaša.
Ogromna je razlika, međutim između njih i sadašnjeg načina razmišljanja Tomislava Nikolića. Ovaj potonji ne želi prošlost gurati ispod tepiha – jer se kao te stvari ionako davno dešavale, a i inače, trebamo se baviti privredom, budućnošću – već želi da to poglavlje zatvori. Kao i Janoš Ader. Poznati mađarski pesnik Atila Jožef (József Attila) je rekao: „Prošlost trebamo priznati”. O tome se ovde radi. Ali to iziskuje hrabrost, šta u srpsko-mađarskoj relaciji u dovoljnim količinama bivši predsednik Republike nije posedovao. U Sarajevu se izvinio, ali u Subotici nije. U Srebrenici se poklonio žrtvama, ali u Adorjanu nije. U Ovčarima je odao počast ubijenima, ali u Čurugu nije.
Ali ne budimo nepravični. Istorija nikada ne počinje sa nama. U ovom slučaju sa Nikolićem. Ovaj vrlo značajan dogovor nije pao iz neba. Prethodnih godina je veliki broj ljudi doprinelo tome da proces istorijskog pomirenja za nekoliko meseci ima i konkretnih rezulata. Među njih spada i Boris Tadić. Ali je pred poslednji, odlučujući korak uvek počeo da boluje od deficita hrabrosti. Da se nekoliko hiljada birača zbog toga eventualno ne okrene od njega, jer će (pre ili kasnije) biti izbora.
S druge strane, ne smemo smetnuti s uma da se stvari ne dešavaju slučajno. Ni formiranje međuakademijske komisije istoričara, ni njeno finansiranje nije se desilo samo od sebe. Kao ni to da amandman koji se na to odnosilo nije podnela tadašnja vlada.
Ali da kažemo nekoliko rečenica i o privredi – danas sam u Kikindi, na sastanku mađarskih i srpskih privrednika mogao da govorim o tome da napredak u rešavanju krupnih političkih problema treba konačno da prouzrokuje i poboljšanje ekonomske saradnje. A paralelno sa tom manifestacijom na kojoj je učestvovalo oko 50 mađarskih i 85 srpskih preduzetnika, Narodna skupština je ratifikovala sporazum o graničnoj kontroli između dve države. Time su stvoreni pravni preduslovi za otvaranje graničnog prelaza Bački vinogradi – Ásotthalom i ponovnog otvaranja starog prelaza Horgoš – Röszke. Na osnovu toga može se započeti i sa otklanjanjem tehničkih prepreka u interesu što skorijeg postizanja tog cilja.