(Samo)vrednovanje
Samovrednovanje je dvosekli mač. Nikad nije dobro kada pojedinac / organizacija / zajednica sopstveni rad vrednuje, ocenjuje. To rezultira lažnu skromnost ili samohvalu. Ali ako drugi donose sud o učinku pojedinca / organizacije / zajednice, to može biti dobro. Pogotovo ako to čine jednoglasno.
5. novembra je u Budimpešti zasedala Stalna konferencija mađarskih organizacija (Máért). Nemam nameru da se detaljnije bavim sednicom ovog tela, čiji su članice parlamentarne stranke iz Mađarske i dijaspore (mađarske organizacije koje su registrovane i deluju u parlamentima u Karpatskom-basenu) ali bih se na završnoj deklaraciji ovog skupa ipak malo zadržao.
Završna deklaracija u vezi vojvođanskih Mađara sadrži sledeću formulaciju: „Sumirajući stavove iznete na sednici, članice Stalne konferencije mađarskih organizacija su se dogovorili o sledećim principima i ciljevima: - Pozdravljaju novi Nacionalni savet mađarske nacionalne manjine u Vojvodini, koji je formiran nakon demokratskih, neposrednih izbora. Formiranje ovog organa kulturne autonomije je progresivan i obećavajući korak za sve Mađare u Karpatskom-basenu. Učesnici konferencije se nadaju da će Nacionalni savet Mađara biti u mogućnosti da i u praksi realizuje svoje nadležnosti, kao i da će dobiti neophodna sredstva iz budžeta.”
Iz Vojvodine su Savez vojvođanskih Mađara i Demokratska partija vojvođanskih Mađara dobili poziv na IX sednicu Stalne konferencije mađarskih organizacija. Dokument iz kojeg sam malopre citirao su potpisali predsednici/predstavnici svi prisutnih članica. I oni iz Mađarske, kao i oni izvan granica te zemlje. To je učinio i Andraš Agošton (Ágoston András) (!), ko već punih 8 godina o Nacionalnom savetu Mađara govori kao o ilegitimnoj ili čak ilegalnoj organizaciji (nema nijednog člana od 35 mogućih u tom telu).
Želeo bih još jedan citat objaviti tu na blogu. U članku koji je pod nazivom „Novi početak” (Újrakezdés) izašao 8. novembra u budimpeštanskom dnevnom listu „Mađar nemzet” (Magyar Nemzet), Ištvan Pataki (Pataky István) konstatuje sledeće: „Potrebna nam je takva vizija za Mađare, koji može zaustaviti negativne demografske trendove i sve jaču dobrovoljnu asimilaciju. (...) Trebaju uspešni Mađari u Erdelju (Rumunija), Felvideku (Slovačka), Vojvodini (Srbija), Karpatalji (Ukrajina) – u interesu toga treba definisati najdelotvorniju strategiju. Ne čini lakšom situaciju što je u tri susedne zemlje u krizi zastupanje mađarskih interesa. (...) Nama svima je preko potreban novi početak koji bi nam unelo samopuzdanje. A kao pozitivan primer, možemo govoriti o Savezu vojvođanskih Mađara, koja je vodeća snaga predstavničkog organa kulturne autonomije vojvođanskih Mađara. Ova forma autonomije, konstituisana u Vojvodini je poruka svim članicama Stalne konferencije mađarskih organizacija da bez obzira na poteškoće, svugde postoje šanse za autonomiju Mađara."
Ne bih želeo da analiziram situaciju vezanu za rezultate mađarskih organizacija iz drugih država. Ne poznajem u dovoljnoj meri stanje u Rumuniji ili Slovačkoj. Ne bih želeo ni da preuveličam značaj završne deklaracije ili novinskog članka. Ali bih konstatovao, iako možda patetično zvuči: ono što smo mi, vojvođanski Mađari poslednjih godina postigli priznaje se u čitavom Karpatskom-basenu. Ili da preformulišem: može da služi kao primer drugima.
Na ovaj način vrednuju naš učinak ostale značajne mađarske organizacije iz dijaspore. (O tome svedoče inače i naši razgovori vođeni u Beogradu sa evropskim parlamentarcima Laslom Tekešom (Tőkés László) i Đerđom Šeflinom (Schöplin György).) Sve to naravno ne znači da već nema šta da se poboljša. Naprotiv! Ali postignute rezultate treba sa ponosom konstatovati.