O ugledu Parlamenta
Narodna skupština nikad nije imala manji ugled od sadašnjeg. Skoro da vlada atmosfera da parlament treba ukinuti. Pitanje plate poslanika i dnevnica obeležava javni govor. Ima i top liste. Kao i licemerja i pretvaranja. Ali da krenemo redom.
Nije mi cilj da se objašnjavam. Neću pisati o tome od kad nisu povećavane plate poslanika kao ni o tome, na osnovu kog propisa i na šta poslanici imaju pravo. Bez obzira na to što je jako puno pogrešnih informacija objavljeno u proteklim nedeljama i mesecima.
Onaj ko učestvuje u javnom životu treba da zna da će sa ili bez razloga biti napadnut. A čime bi to bilo najjednostavnije izvesti nego pitanjem novca i primanja? I to treba podneti.
Ali sad se već radi o mnogo ozbiljnijim stvarima. Time što neki pokušavaju najviše zakonodavno telo predstaviti kao skup bezobraznih, lenjih neradnika, miniraju samu instituciju, Narodnu skupštinu.
I nisu krivi mediji, odnosno novinari. Deo beodradske štampe pokušava, gazeći preko svega „otkriti” sve veće i veće poslaničke zloupotrebe. I kad toga nema onda ih nalazi. Ili izmišlja. No, ne smemo ih zbog toga osuditi. Čitam 12 dnevnih novina na srpskom jeziku svakog dana. Ekonomska kriza je sve veća, a tiraž je sve manji. Novinari samo rade svoj posao.
Za miniranje ugleda Parlamenta su odgovorne one kolege narodni poslanici, koji popularnost svojih stranaka pokušavaju podići epohalnom idejom o ukidanju dnevnica. Inače ne bez uspeha. Nedeljno se pojave jednom-dva puta u svojim džipovima od 70-80 hiljada evra, daju nekoliko izjava o tome da poslanici podižu i putne troškove i troškove hotelskog smeštaja (što je inače nemoguće, ali koga to intetresuje?!) i odu kući.
O tome da najjeftinijom demagogijom stečenih nekoliko hiljada glasova ne vrede toliko da bi se isplatilo stvaranje antiskupštinske atmosfere, naravno ne razmišljaju. Zaboravljaju da je institucija uvek vrednija od pojedinca. Skupština je postojala i pre nas, funkcionisaće i posle nas. Ne bi je trebalo pokušati upropastiti.
Time naravno ne želim reći da je poslanicima sve dozvoljeno. Ali treba videti da se poslaničke plate niujednoj državi ne limitiraju na nivou minimalca ili prosečne zarade. Od toga nisu izuzeci ni zemlje koje su siromašnije od Srbije.
Sada ipak čujem od mnogih: „da li nam je Parlament potreban? Skup je, neefikasan i suvišan.”
Demokratija košta. A demagozi se množe. Najjača partija u državi, Demokratska stranka umesto da je licemerna i da tera svoje poslanike da vraćaju dnevnice podignute u skladu sa zakonom, trebala bi da prezentira npr. gore navedene argumente. Ne bi uvek trebalo trčati za trenutnom polurarnošću, asistirajući demagozima. Zadatak političara je da oblikuje javno mnjenje, a ne da ga se pribojava.
Kakva je država i skupština ta, koja dozvoljava da svoju nekadašnju predsednicu (sada narodnu poslanicu opozicije) izlože medijskom linču zbog nekoliko desetina hiljada, legalno podignutih dinara?
Ove misli su mi se vrtele u glavi ove nedelje. Bez obzira na to što o meni nije objavljen negativan članak. Barem do sada.
U protekle dve godina sam održio 60 govora u Skupštini. Ako ne bi postojao Parlament ne bismo mogli govoriti o autonomiji Vojvodini i Mađara, o granicama upravnih okruga, poljoprivredi i bezbroj drugih tema.
Ali izgleda da je bolje skrenuti pažnju sa tih tema. Ali to može mnogo da košta. Mislim na skretanje pažnje. Više nego poslanici.