Govor dr Balinta Pastora povodom svečane komemoracije kod subotičkog spomenika Ptice slomljenih krila
Poštovani skupe, dame i gospodo,
Pogubljenja 1944. i 45. godine duboko su se urezale u sudbinu, čak i onih koji s ovim događajima nemaju nikakvu ličnu povezanost. Okupili smo se danas kod jedne od masovnih grobnica žrtava odmazde, ljudi ubijenih iz osvete, bez suđenja, da odamo počast nevino stradalima, na njihovom počivalištu i mestu pogibije.
Drugi novembar, odavanje počasti i negovanje sećanja na nevine žrtve je za našu zajednicu dan kada dajemo obećanje sebi, jedni drugima, a po funkciji i ljudima koje zastupamo, da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da se ovakve strahote nikada više ne ponove.
I do sada smo učinili sve što se moglo učiniti.
Tako smo postigli da se formira Mešovita mađarsko-srpska akademska komisija koju su osnovali predsednici dveju zemalja, posle četiri godine Narodna skupština Republike Srbije je osudila zločine počinjene nad civilnim stanovništvom mađarske nacionalnosti u Vojvodini, i predsednici dve zemlje su zajednički položili vence na tada otkrivenom spomeniku žrtvama racije u Čurugu. Godinu dana kasnije, 2014. Vlada Srbije je uredbom ukinula kolektivnu krivicu i Predsednik Srbije je posetio parcelu broj 44 kako bi odao poštu stradalima.
A postigli smo i to da je 2018. godine Skupština grada Novog Sada prihvatila i donela odluku o postavljanju spomenika svim nevinim žrtvama 1944/45, u novosadskom naselju „Liman”.
Ali kao da još uvek nije dosta osvete, huškanja, širenja mržnje i nacionalne netrpeljivosti, kao da nije bilo dosta stravičnih posledica osuda bez objektivnog utvrđivanja činjenica! Pojedine sitne levičarske i liberalne stranke i organizacije koje se postavljaju kao opozicija čak i po pitanjima koja simbolizuju pomirenje i slogu među narodima, kao i njihovi sledbenici koji se oslanjaju na iskrivljene činjenice, ne prezaju ni od toga da obmanjuju javnost, kako bi sprečili izgradnju spomenika.
Pre dve nedelje zloupotrebili su sednicu Narodne skupštine da bi nas pred javnošću cele države nazvali fašistima! Može li obraćanje biti odbojnije od toga? Može li jedan političar i javna ličnost učiniti nešto jezivije od toga? I to u 21. veku, u višenacionalnoj državi koja je višestruko doživela tragične posledice retorike ove vrste?
Bili smo prisutni i reagovali smo. Dobro da smo zahvaljujući poverenju građana mogli biti prisutni, jer kao što se i sad dokazalo, moramo uvek biti spremni. Dobro je znati da živimo u državi čiji lideri poštuju civilizacijske vrednosti, štite njena dostignuća i poštuju dogovor, i kao što se i u ovom slučaju dokazalo, od toga neće odstupiti zbog histerične reakcije opozicije.
Zahvaljujući odgovornom pristupu i doslednošću političkih stranaka na vlasti, nevine žrtve – sve nevine žrtve – će dobiti dostojno spomen obeležje i u Novom Sadu, uprkos krajnje zlonamernom, destruktivnom i štetnom delovanju pojedinih organizacija čija je namera da spreče pomirenje!
Iako su sredstva za sticanje političkih poena, kao što znamo, gotovo neograničena, sada kada su odnosi Mađarske i Srbije na tako visokom nivou, i kada svakodnevno vidimo i doživljavamo stvarne rezultate međusobne podrške, pomoći i saradnje građana obe države u najvažnijim oblastima kao: privreda, trgovina, razmena energije i razvoj infrastrukture, opet ima onih koji, u nedostatku konstruktivnog programa i opštekorisnih rezultata pribegavaju sredstvima kao što su stvaranje tenzija, otvaranje starih rana i širenje mržnje.
Na osnovu konačno razjašnjenih činjenica, ukinuvši instituciju kolektivne krivice prevazišli smo traume prošlosti. Sarađujemo, razvijamo, i svim mogućim sredstvima jačamo i štitimo bezbednost, mir i osnovna ljudska prava, jer mi iz iskustva znamo koliko pažnje i brige treba svakodnevno uložiti da bi ih očuvali.
Morali smo ostaviti prošlost iza sebe. Način na koji su to učinili Srbi i Mađari može poslužiti za primer celoj Evropi. Polažemo vence na spomenik žrtvama racije u Novom Sadu, kao i u drugim naseljima gde su pogubljeni nevini ljudi, bilo 1941-42., bilo 1944-45., jer svaka nevina žrtva je jednako važna, i sarađujemo na svim poljima koja služe napretku države i dobrobiti ljudi. Zalaganje za zajedničke ciljeve, međusobno poštovanje i saradnja stvorili su mogućnost da se u Novom Sadu uskoro podigne novi spomenik. Usred prirodnih katastrofa, epidemija, energetskih kriza i strahota rata koji su okrenuli svet naglavačke moramo shvatiti koliko zavisimo jedni od drugih. I koliko truda treba da uložimo čak i onda ako se svi borimo za isti cilj. Tu nema, a naravno nikad nije ni bilo mesta za raskol.
Trebalo je da prođe 50 godina da bismo o događajima iz 1944/45. godine mogli javno, bez straha govoriti, i još dve decenije pre nego što se rasvetle na državnom nivou. Prošlost ne možemo izmeniti, ali naša je dužnost da učinimo sve da se ovakve stvari nikada više ne ponove. To dugujemo sećanju na žrtve, ali i dolazećim generacijama, jer njihova budućnost zavisi od naših odluka.
Hvala na pažnji.