Déjà vu
Da li je uobičajena stvar da političke stranke organizuju naučne konferencije? Ne verujem. Nekako se danas veruje i tvrdi (ne samo u Vojvodini i Srbiji), da nauka i politika, ulje i voda ne idu zajedno. Upravo zbog toga, proteklih nedelja nisam bio siguran da li će istoričari iz Mađarske i Srbije prihvatiti poziv Saveza vojvođanskih Mađara i doći u Suboticu da bi održali predavanja o Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. Konkretno, o mogućnostima manjinske politike, tamo i tada.
Najpriznatije stručnjake smo zamolili da povodom 90 godina od osnivanja subotičke organizacije prve stranke vojvođanskih Mađara (Mađarske stranke) govore o tadašnjim odnosima većine i manjine, o okvirima u kojima je trebalo delovati dvadesetih godina XX veka. Akademici, kopredsednici srpsko-mađarske međuakademijske mešovite komisije istoričara, univerzitetski profesori, doktori istorijskih nauka su se juče okupili u svečanoj sali Učiteljskog fakulteta.
Samo nekoliko imena od uvodničara: Vojislav Stanovčić, Glatz Ferenc (Ferenc Glac), Sajti Enikő (Enike Šajti), Ranko Končar, Schöpflin György (Đerđ Šeflin), Zoran Janjetović, Romsics Ignác (Ignac Romšič), Slobodan Marković, Szarka László (Laslo Sarka)... Nakon naučnog skupa, koji je trajao oko 7 sati, na zgradi u kojoj je rođena Mađarska stranka, otkrivena je spomen ploča u čast njenih osnivača, a na svečanoj akademiji govorio je i Hende Csaba (Čaba Hende), ministar odbrane Mađarske.
Tako je jučerašnji dan bio potpun, okrugli, kako bi se to reklo. A ni današnje političke okolnosti ne bi bile u potpunosti razumljive bez jučerašnjeg dana. Barem ja tako osećam. Jednostavnije rečeno: sve je isto kao što je bilo 1922. godine. Ovo naravno ne znači da – hronološkim redom – Mađarska stranka, istorijska Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (osnovana 1990.) i Savez vojvođanskih Mađara nisu imali rezultate u proteklih 90 godina. Ne, ne radi se o tome. Nalazili smo rešenja u vezi izgradnje autonomije, postizanja konkurentnosti, stvaranja normalnih životnih uslova, ali izazovi i metode protivnika se u neverovatnoj meri podudaraju.
To se iskristalisalo na osnovu jučerašnjih referata. Iz predavanja srpskih i mađarskih istoričara podjednako. Naši duhovni preci, oni koji su imali aktivnu ulogu u Mađarskoj stranci (od kojih je više njih dve decenije kasnije - 1944. i 45. platilo životom za političko angažovanje) morali su se suočiti sa konstantnim nepoverenjem. Kako su li mislili da kao lojalni državljani, u okvirima nacionalne, manjinske stranke pokušaju formulisati i zastupati interese svoje zajednice?
Zašto to ne čine u okviru velikih partija? Npr. u i tada postojećoj Demokratskoj stranci (koju današnji tadićevci smatraju svojim pravnim prethodnikom)? A i inače, zašto samo Mađari koji su organizovani u Mađarsku stranku mogu zastupati interese Mađara? Je’l poznato? Juče se ispostavilo i to da su i vremena pre 90 godina imala svoje Lodi Gabore i Tot Tamaše. Zvao se Dr. Szántó Gábor (Dr. Gabor Santo). U svojstvu džokera beogradskih stranaka sedeo je više mandata u beogradskoj Skupštini. Iz predavanja jednog srpskog istoričara saznali smo i to da su najpoznatiji političari domaće političke scene posetivši ova predela zemlje pokušavali da se na mađarskom jeziku obrate – danas bismo rekli – svojim potencijalnim biračima. A kralj Aleksandar je prilikom svoje prve posete Subotici učestvovao i na misi na mađarskom jeziku.
Još nešto. Pre 80-90 godina nisu samo vojvođanski Mađari računali među „nepouzdane”, već i naši sugrađani-Srbi. Istoriografija nije baš zabeležila da su vlade Kraljevine SHS, odnosno (od 1929.) Jugoslavije imale člana sa teritorije Vojvodine.
Sve ovo samo meni deluje poznato?