Na vebu se glasačke duše (ne) dobijaju
Jesam li ja Mađar, ako ne znam mađarski? – pitao je poslanika Saveza vojvođanskih Mađara Balinta Pastora sunarodnik i posetilac njegove internet-strane.
Moguće je da je taj parlamentarac prvi među svojim kolegama u Srbiji koji je pre dve godine pokrenuo sopstvenu veb-stranu i blog u kojem neformalno tretira političke događaje.
Objasnio je da to čini da bi onima koji se interesuju za politiku omogućio da se svakodnevno informišu o njegovim skupštinskim govorima i amandmanima koje podnosi na predloge zakona, kao i da im na jednom mestu budu dostupni novinski članci, audio i video-sadržaji posvećeni njegovom radu, podstičući ih na to da komentarišu, pitaju, predočavaju svoja mišljenja, ideje i inicijative, a on obećava da će na sva takva reagovanja odgovoriti.
Odgovorio je i čoveku koji ga je pitao da li će, ako mu odbiju zahtev za dobijanje mađarskog državljanstva zbog nepoznavanja tog jezika, to značiti da nije Mađar, mada se 40 godina tako izjašnjava.
– Naravno da ne znači. Trenutno imamo državljanstvo Republike Srbije, što ne znači da smo Srbi – odgovorio mu je Pastor istog dana i uputio na to šta sve još može po zakonu da učini da bi stekao mađarsko državljanstvo.
Naveo je da i sam ima poznanike Mađare koji ne govore mađarski, i konačno, preporučio svima s tim problemom – da ga uče.
Ipak, komunikacija s mogućim biračima preko tzv. društvenih medija retkost je ne samo u Srbiji već i širom Starog kontinenta. Političari u Evropi ne koriste internet-blogove, forume i mreže tokom kampanja kao njihove kolege u Americi, pokazalo je istraživanje rađeno za potrebe evropske agencije za odnose s javnošću „Kečum Pleon”, preneo je FoNet. Tu vrsta medija koriste uglavnom kao izvor informisanja.
– Pametni političari znaju koliko tu vremena birači provode i usvajaju nove načine korišćenja medija da bi uspostavili kontakt s njima. Međutim, mnogi su više naklonjeni tradicionalnim vidovima komunikacije, poput skupova i direktnih susreta – kaže rukovodilac te studije Đani Katalfamo, koji veruje da će to samo dodatno produbiti jaz između političara i mlađih generacija.
Sveobuhvatno istraživanje, kojim su lane anketirani poslanici nacionalnih skupština 27 država EU, pokazalo je da svega polovina njih komunicira s potencijalnim biračima putem „neta”. Najviše tri sata nedeljno 30 odsto parlamentaraca provelo je koristeći globalnu mrežu, dakle upola manje od prosečnog Evropljanina koji je na „istom kanalu” četiri do šest sati.
Među srpskim političarima, na „Fejsbuku” su ulogovani: Boris Tadić, Ivica Dačić, Bojan Pajtić, Šandor Egereši... Sem vesti i Tadićevih stavova objavljenih prethodno u „klasičnim” medijima, s njegovog profila može se saznati da se predsednik interesuje za psihologiju, sport i umetnost, omiljene knjige su mu „Mali princ”, „Lovac u žitu”, „Derviš i smrt” i „Na Drini ćuprija”, te svi filmovi Žike Pavlovića i Bertolučijev „Dvadeseti vek”. No, u podacima o kontaktu Tadića navedeno je drugo ime. Ako je suditi po „Fejsu” DS potpredsednik i vojvođanski premijer Pajtić je liberal, a omiljene veb-strane su mu one koje ima Dušan Elezović, kao i „Dr Zoran Đinđić” i „Zoranovi citati”.
Toj mreži nedavno se pridružio i novi premijer Crne Gore Igor Lukšić. „Najsrdačnije pozdravljam prvih 500 prijatelja na ’Fejsbuku’, kao i sve koje ću tek steći”, napisao je on, prenose „Vesti onlajn”. Sajber-prijatelji Đukanovićevog naslednika smatraju da njegovo umreženo prisustvo „dokazuje koliko je normalan”. Nije izabrao, piše u jednom komentaru, da bude „nedodirljivi bog, kao pojedini postkomunistički lideri”.
O načinima korišćenja interneta kao novom putu do „biračkih duša„ prošle godine je konferenciju organizovao Centar modernih veština iz Beograda, gde je predavač iz Hrvatske predstavio veb-kampanju aktuelnog šefa te države Ive Josipovića. Partijama u Srbiji, koje možda najviše brinu negativni komentari, preporučio je: „Morate ih dopustiti, ali i ignorisati, jer je to bitka koju ne možete dobiti”.
Egipatska „Fejsbuk partija”
„Fejsbuk” i „Tviter” bili su ključni za masovne proteste u Egiptu gde demonstranti traže odlazak Hosnija Mubaraka s čela te države posle 30 godina. Svetske agencije prenele su i da su egipatske omladinske organizacije putem tih društvenih mreža pozvale narod da izađe na ulice i da je vrlo brzo oko 90.000 ljudi potvrdilo da će to i učiniti. Romanopisac Ala al-Asvani nazvao je tu generaciju mladih „Fejsbuk partijom”, koja je, izgleda, uspela ono što godinama političke opozicione stranke nisu.
S. NIKOLIĆ