O NATO-u i o kazivanju istine
U politici je celishodno govoriti istinu. To je kao kad ste kod zubara. Što pre se podvrgnete intervenciji, biće bezbolnije.
Odnosi se to i na temu, koja se ove nedelje (na žalost mnogih) našla u fokusu interesovanja nekih beogradskih novina. To je pitanje neophodnosti priključenja NATO-u.
Srbija je od 26. decembra 2007. „vojno neutralna”. A skraćenica Severnoatlanske alijanse je postala psovka. Bolje rečeno: dobar deo političara misli da je reč "NATO" postala psovka. Ili bi voleli kada bi to tako bilo.
To što desničarska opozicija u odbijanju NATO-a vidi zahvalnu temu nije iznenađenje. A nije ni za osudu. Ali bi „proevropske” stranke vladajuće većine morale početi da govore istinu o evroATLANTSKIM integracijama.
A istina je jednostavna: nećemo moći postati član EU, dok ne pristupimo NATO-u. To nije pošlo za rukom nijednoj postkomunističkoj državi. Naivno je pozivati se na to da su i Finska i Austrija članice EU, a da su istovremeno vojno neutralne. NATO je predsoblje Evropske unije. Trebalo bi početi ponovo govoriti o evroATLANTSKIM integracijama.
Trebalo bi reći i to da je ekonomski isplativije NATO članstvo od tzv. vojne neutralnosti, koju smo proklamovali u decembru 2007. Kada bismo bili članica Severnoatlantske alijanse ne bismo morati trošiti milione na npr. modernizaciju našeg vazduhoplovstva. Negde sam pročitao da trenutno imamo 40.000 vojnika. Vojno neutralno zemlja mora da ima 2-3 puta više. Ona koja sebi može toliko da priušti. A Rusija je daleko.
Nije ni to za potcenjivanje da je članstvo u NATO-u sinonim za bezbednost i sigurnost. Jedna tako mala država kao što je Srbija sa tako skromnim privrednim potencijalom ne sme da bude nezaštićena (samo)izolovana tačkica na mapi Evrope. A bezbednost nema samo vojnu komponentu. Nije teško dokazati da inostrani investitori radije ulažu u jednu državu članicu NATO-a. To važi čak i za Austrijance.
Apropo nečlanice NATO-a. Ozbiljna država vojnu neutralnost deklariše u svom ustavu. Ili u nekom drugom aktu donetog u parlamentu, koji je načinjen baš u te svrhe, a ne onako usput. Kod nas se to naravno nije tako desilo. 2007., drugog dana Božića po gregorijanskom kalendaru je Narodna skupština raspravljala o rezoluciji u vezi Kosova. U članu 6. te rezolucije Srbija proglašava vojnu neutralnost „u odnosu na postojeće vojne saveze”. To samo mi i još desetak poslanika nije podržalo.
Ne znam koliko postojećih vojnih saveza poznaje tadašnja i sadašnja (kojoj se isto sviđa ta odluka) vlada. Ja samo jedan. A u odnosu na Severnoatlantsku alijansu bi konačno trebalo uvideti da ona u prvom redu više nije vojni nego je politički savez. NATO je 28 člano društvo koje deli iste vrednosti kao i EU. I članovi su 80% isti.
Pored naglašavanja emotivnih, ljudima bi trebalo saopštiti i ekonomske, bezbedonosne, političke komponente čitave priče. Zadatak političara nije da ljudima govore ono šta prema njima oni žele čuti.
Bilo bi krajnje vreme da Tadić kaže ono što kao nekadašnji ministar odbrane sigurno zna: bez NATO-a nema ni EU. Treba na to pripremiti ljude. Ne mogu znati ako im se ne kaže.
Da se na kraju ne bi zubi vadili.