O jednom starom slučaju
Sastanak sa ministrom poljoprivrede u Vladi Srbije, razgovor sa šefom poslaničke grupe Fidesa u mađarskom Parlamentu, podnošenje amandmana na Predlog zakona o privrednim društvima, skupštinski govor u vezi izmena zakona o izboru narodnih poslanika. Te stvari su se desile poslednjih dana.
U utorak smo sa Arpadom Fremondom bili kod Dušana Petrovića, ministra poljoprivrede i trgovine. On je malo manje od 2 meseca na čelu resora. Posle rekonstrukcije Vlade randevu smo tražili od novog ministra kulture i novog ministra poljoprivrede. Sa prvim smo još 6. aprila uspeli sesti za sto (o tome sam već pisao), a sa ovim drugim tek sad.
Poseta Petroviću nije služila za upoznavanje. Istina je da se dugo vremena nismo videli, ali se poznajemo više od 4 godine. U trenutku našeg ulaska u Narodnu skupštinu on je bio šef poslaničke grupe DS, nakon čega je postao ministar pravde. Potom je bio „samo” zamenik predsednika Demokratske stranke, a sada je ministar poljoprivrede. Ministar pravde je bio svega nekoliko meseci u drugoj Koštuničinoj vladi, ali se rado sećam tog perioda iz njegove biografije. Odmah ću obrazložiti zbog čega.
16. novembra 2007. se u Parlamentu raspravljalo o Predlogu zakona o Ustavnom sudu. Tada smo mi sa Laslom Vargom već imali veliki broj skupštinskih diskusija o tome da treba obustaviti privatizaciju onih elektronskih medija koji emituju program i na jezicima nacionalnih manjina, jer to može dovesti/dovodi do sužavanja, pa i nestanka manjinskih programa. Podneli smo i predlog zakona, koji nikad nije stigao na dnevni red. Pošto smo mi bili u opoziciji, tadašnji predsednik Parlamenta, Oliver Dulić je naša stremljenja u vezi očuvanja manjinskih medija nazivao pokušajem ubiranja jeftinih političkih poena.
Tog novembarskog dana sam postavio pitanje Dušanu Petroviću, iskoristivši njegovo prisustvo. Ali ne ministru pravde, već zameniku predsednika DS. Pokušao sam saznati stav njegove partije u vezi privatizacije medija i naše inicijative. I Laslo Varga se priključio mojoj diskusiji pa smo uspeli „iznuditi” Petrovićev odgovor. Jako je poučno pročitati stenografske beleške. Jasan odgovor naravno nismo dobili, nismo ga ni mogli očekivati, jer nije ta tema bila na dnevnom redu, ali od tog dana nijedna radio stanica koja emituje program i na manjinskom jeziku nije prodata.
Sve to nosi u sebi i 2 nedostatka. Manje bitan je taj što kasnije naravno nisu priznali da je to postigao Savez vojvođanskih Mađara. Prema zvaničnoj verziji, naime privatizaciju medija je republička Vlada obustavila na molbu Pokrajinskog izvršnog veća (čitaj: Bojana Pajtića). Demokratska stranka je privatizovala (tj. maznula) našu inicijativu. Nek to nose na duši.
Ali je mnogo veći problem bio to što su do tada već prodali Radio Sombor, Kulu i Srbobran, a to nismo uspeli sprečiti. Ali npr. Radio Subotica još uvek nije prodata, a ima još dosta takvih. Nakon svega toga, krajem decembra 2007. uneto je rešenje u još uvek važeći Zakon o lokalnoj samoupravi prema kojem gradovi i opštine mogu biti osnivači (tj. vlasnici) tv i radio stanica koji emituju program na manjinskom jeziku (čl. 20). Ni to nije slučajno napisano.
Zašto pišem sada o ovom slučaju od pre 3 i po godine vezano za naš sastanak sa ministrom poljoprivrede. Ne samo zbog toga što smo ove nedelje - doduše povodom rešavanja sasvim drugih problema - bili kod istog čoveka, kome smo postavili pitanje pre 3 i po godine. Mnogo više zbog toga da ne zaboravimo: postoje rezultati koji su neosporivi. Njihovo spominjanje nije samohvalisanje. Radi se samo o pomaganju opstanka kolektivnog sećanja.