„Istorijski” sastanak
U utorak, u 4 popodne, u srcu Beograda susreli se i razgovarali Ivica Dačić, Žarko Obradović, Slavica Đukić Dejanović, Dušan Bajatović, Branko Ružić, Petar Škundrić, Pásztor István, Pál Károly, Egeresi Sándor, Maglai Jenő i Pásztor Bálint.
Drugačije formulisano: na Studentskom trgu broj 15. bio je prisutan predsednik Socijalističke partije Srbije (zamenik premijera, ministar unutrašnjih poslova), zamenik predsednika SPS-a (ministar prosvete), potpredsednica partije (predsednica Narodne skupštine), vojvođanski potpredsednik trenutno 2. najjače stranke iz vladajuće koalicije (direktor „Srbijagasa”), predsednik izvršnog odbora SPS-a (predsednik njihove poslaničke grupe), ministar energetike, kao i petočlana delegacija Saveza vojvođanskih Mađara.
Razgovarali smo dobrih sat vremena. Pre toga smo se slikali, pa je sledila press konferencija, o kojoj ništa ne mogu reći, pošto joj nisam prisustvovao (jurio sam u Belo Blato, na tribinu u okviru kampanje „Mađarske sloge”).
Na putu kući, oko 11 uveče sam na Internetu pročitao da je „SVM sklopio savez sa partijom bivšeg srpskog diktatora Miloševića” (?!).
Naravno o tome nije bilo ni reči. SVM želi da izgradi normalnu komunikaciju sa svim relevantnim parlamentarnim strankama u Srbiji. U taj red spada i SPS, koji ima 4 ministara u Vladi Srbije. Kao što spada i nova stranačka unija Mlađana Dinkića npr. na čijoj osnivačkoj skupštini je bio prisutan i predsednik SVM-a (pa i zamenik predsednika SPS-a). Samo je medijski odjek te činjenice bio manji.
Na sastanku u utorak, kojem su prisustvovali šestoro najvažnijih funkcionera Socijalističke partije, razgovarali smo i o konkretnim problemima. O neophodnosti uvođenja registarskih tablica za područje Ade i Sente, o pitanju školskih autobusa, kao odgovoru na racionalizaciju koja se sprema u prosveti, o zapošljavanju policajaca i imenovanju načelnika policijskih uprava mađarske nacionalnosti, o incidentima na nacionalnoj osnovi...
I naša je krivica što nakon susreta, konkretne teme nisu dobile značajniji prostor u medijima. A političkim protivnicima SVM-a i „nezavisnima” nije bio cilj da se konstatuje ono što je u politici (i ne samo u politici) notorna činjenica: rešavanje konkretnih problema je nemoguće bez normalne međusobne komunikacije.
Napisano je i to da smo mi pokušali da „operemo” socijaliste. I da želimo, ne bismo bili u mogućnosti, jer je taj proces već okončan. Boris Tadić je 19. maja 2008. (8 dana nakon parlamentarnih izbora) za B92 izjavio sledeće: „Moj posao je da napravimo nacionalno pomirenje u Srbiji, da se političke snage 90-ih i političke snage koje su vodile Srbiju nakon 2000. godine objedine oko zajedničkih ciljeva”. Mesec dana kasnije za predsednicu Narodne skupštine izabrana je potpredsednica SPS-a Slavica Đukić Dejanović.
A 18. oktobra 2008. godine su predsednici Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije potpisali Deklaraciju o političkom pomirenju. Nije nevažno ni to da je Ivica Dačić 9. aprila 2010. primio nagradu „Najevropljanin”. Nagradu koja se dodeljuje za doprinos u približavanju EU i koju su u prethodnim godinama dobili Zoran Đinđić, Boris Tadić, Dragoljub Mićunović, Desimir Tošić...
Pre skoro 2 godine, u skupštinskoj raspravi o izboru predsednice parlamenta sam prvi put izgovorio da u vezi SPS-a SVM nije spreman ni na kolektivnu amneziju, ni na kolektivnu amnestiju. Kao što nisu ni vojviđanski Mađari. To se nije promenilo. Ali su se okolnosti drastično promenile (o tome sam prvi put pisao pre otprilike godinu dana). Ko ne želi, nek ne primeti!